Svakoga dana slušamo brojne izjave koje sadrže termine ‘održivo’, ‘učinkovito’, ‘sigurno’, ‘pametno’ ili ‘udobno’. Ako pritom riječi izgovaramo i pišemo kao ‘sustainable’, ‘efficient’, ‘safe’, ‘smart’ i ‘comfortable’ izjava dodatno dobiva na značaju. Niti jedna politički korektna rečenica ne može, a kod nekih i ne smije biti izrečena, bez jednog od navedenih priloga. Čini mi se ponekad da i jedna obična, prozaična i priprosta teza kojoj ciljano pridodamo termin “održivo” (“sustainable”) izmještava takvu misao i sve njezine pripadajuće konotacije i potencijalne zaključke u područje potpune korektnosti. Pritom, osiguravamo si mjesto neke začudno općeprihvatljive oportunosti koju gotovo pa da svakako treba uvažiti.
I Arhitektura je sa svim svojim akterima i zaštitnicima nakon 1987. godine i usvajanja UN dokumenta: “Our Common Future”, počela rabiti ‘učinkovitost’, ‘sigurnost’, ‘komfor’ i ‘održivost’ kao obvezatnu, često retoričku šifru za bolje razumijevanje stanja svijeta. Vjerojatno kako bi si unaprijed osigurala mir, poželjeno mjesto unutar predvidive i očekivane korektnosti, arhitektura je postavljena uz bok svim ostalim disciplinama, industrijama i politikama, koje se u prošlosti nisu mogle pohvaliti održivošću ideje ili učinkovitošću prakse. Uvažavajući danas ovakvo stanje, nailazim na niz otvorenih pitanja. Radoznalo istražujem te dobronamjerno propitujem, znamoli uopće i prepoznajemo li arhitektonski projekt koji nije održiv? Kakva je, i kako to izgleda, arhitektura koja je nesigurna? Čija je kuća pametna, a čija glupa? Kako to točno izgleda udoban, a kako neudoban prostor? Tko to zapravo želi ili projektira neučinkovitu kuću?
Kuća koja svojom idejom, i pripadajućim repertoarom elemenata gradnje drastično prikazuje diskontinuitet misli i djela o održivosti u arhitekturi, a istovremeno veoma slikovito govori o apsurdu trenutka i klopci u kojoj smo svi uhvaćeni je villa Farnsworth, arhitekta Mies van der Rohea. Smještena 55 milja od centra Chicaga, na rubu rijeke, u gustoj šumi, projektirana i građena u periodu od 1945. do 1951., godinama je predstavljala hram suvremene arhitekture. Njezin idealan odnos između elemenata konstrukcije, materijala i funkcije, utjelovilo je svu pozitivnu energiju poslijeratnog progresa, ljepotu ideje modernog života i poslalo jasnu poruka o životu spremnom na otvoren, izazovan i napredan odnos s prirodom.
Mies van der Rohe, promišljajući ovu kuću, izrađuje mnoštvo skica, gradi brojne modele te u to vrijeme iscrtava svoj poznati sklop konstruktivnog stupa te staklenog pročelja i pregrade, koji je trebao poput suvremenog verzije dorskog ili jonskog stupa iz klasične arhitekture, prezentirati idealan odnos ideje i njene fizičke materijalizacije. Primjenjujući u tom vremenu detalje stupova i pročelja na gotovo svim svojim izvedenim kućama, dovodeći pritom proporciju elemenata, logiku nošenja, principe gradnje i njihovu tehnološku promišljenost do konačnog odbacivanja svega suvišnog, otvoreno je i jasno pokazao stanje sklada i uzvišene elegancije koja je u jednom trenu dovedena u pitanje.
Ako bolje pogledamo crtež, ili prošetamo vilom Farnsworth, uočavamo da njena konstrukcija nije dimenzionirana sukladno standardima o stabilnosti, seizmici, protupožarnim propisima i Euro-kodu. Pređemo li u preciznu analizu čeličnih prozora, vidimo da su energetski neučinkoviti, vjerojatno kondenziraju i zasigurno propuhuju. Pregrade kuće u potpunosti ne zadovoljava kriterije akustike, zaštite od buke, te uvjete prijenosa zvuka i topotnog udara, a jednostruka prozorska stakla ne odgovaraju postavljenim sigurnosnim protuprovalnim i crash uvjetima. U prostoru nema termostata, ogrjevnih tijela, niti solarnih kolektora, nema toplinskih pumpi, dok toplinski konvektori uopće ne postoje. Kuća nema nadzornih kamera, na stropovima nema detektora dima i vatre, a senzori za protuprovalu ne postoje. Odšetamo li do ruba terase vidimo da visina lebdećeg vestibula i njegovi dijelovi bez ograde predstavlja otvorenu opasnost za život stanara. Uđemo li u kuću i sjednemo u dnevni boravak ubrzo utvrdimo da nas svi u okolišu vide, te da to možda nije sigurno, da sigurno remeti privatnost. Na kraju energetski certifikat kuće kojeg ste naručili kod ovlaštenog projektanta i revidenta fizike građevine prikazuje da je u posljednjem, G razredu.
Ovakvo, priznajem, ne baš ugodno mi stanje, precizno oslikava i potvrđuje za neke neočekivanu, za neke nažalost još nedovoljno shvaćenu poziciju, ali za sve nas sigurno apsurdnu, jasno opipljivu i bolnu posljedicu nepromišljene primjene nekih od standarda sigurnosti, udobnosti i nametnute učinkovitosti. Jednako tako, ovo stanje čije ćemo posljedice svi osjetiti i kroz Smart-Gradove IBM-a sofisticirano precizno oslikavaju ciljanu i dobro osmišljenu manipulaciju publikom, korisnicima, dizajnerima, graditeljima i potrošačima. Ovakva pozicija i stanje stvari, kojom se talački precizno moderira i oblikuje predvidivost reakcije, ponašanje, potrošnja, način gradnje i opremanja prostora svakidašnjice, nedvosmisleno se kontroliraju moguće različitosti otvorenog potencijala arhitekture, sputava njeno progresivno promišljanje, ali i onemogućuje pragmatičnost tradicionalne gradnje.
Na kraju, složili se ili ne, čini mi se kako su održivost i udobnost ubačeni u ispražnjenu nišu velikih mitova, prostor slijepog vjerovanja koji su i u prošlosti oblikovali stavove moderiranog mnoštva. Energetski certifikati, atesti, sigurnosni sustavi, pametne instalacije zamijenili su klasičnu kontrolu i nadzor nad ponašanjem. S druge strane održivo i učinkovito neodoljivo zavodljivo kupuje željeni status, stvara očekivanu poziciju, poželjnu medijsku i tržišnu nišu, a stabilnost nove održivosti prezentira se, razmjenjuje, moderira i primjenjuje kroz ponuđene pametne instalacije, nadzorne kamere, smart-aplikacije. One će vam sigurno točno reći gdje kako, do kada i pod kojim uvjetima boravite u svojoj kući ili poslovnom prostoru. Osobno, ja ću ostati malo sa strane, udobno smješten u ozračju neučinkovite ville Farnsworth, na temelju ponekad malo nelegalne, ali čiste i održive, promišljeno učinkovite, potpuno udobne i sigurne zdrave pameti.
