“Ja volim geometrijske oblike i simetriju. Oduvijek sam htio da mi na pozornici glava bude puno manja od tijela. Najlakši način da to postignem bio je da jako povećam svoje tijelo i sašijem veliko sivo odijelo. Moja muzika, koncertni nastupi, te njihovo jednostavno shvaćanje i konzumiranje, u mom su slučaju orjentirani ka fizičkom. Ljudsko tijelo razumije, te prihvaća muziku i njezinu pripadajuću sliku puno brže i lakše nego ljudska glava i um.”
David Byrne u razgovoru sa samim sobom o filmu “Stop making sense”. 1982. godina
Ovim jednostavnim rečenicama i upečatljivom pojavom David Byrne iznosi svoj jasan umjetnički stav, kojim je i nedvosmisleno prožet cijeli stvaralački opus Talking Headsa. Na albumu i filmu “Stap Making Sense”, koji prikazuje njihov inovativni nastup uživo, s istoimene turneje, najbolje se očituje Byrneova promišljenost i artistička fokusiranost na jasno zadani i pripremljeni koncept.
Koncert Talking Headsa, s te iste turneje, koji je održan 27. srpnja 1982. godine u zagrebačkom Domu Sportova snažno je utjecao na moje rano artističko formiranje i pomogao mi u izgradnji stavova i kriterija vezanih uz audio-vizualne umjetnosti, arhitekturu nastupa, projektiranje i komponiranje sekvenci audio-vizualnih poruka. Sjećam se tog vremena kada je David nosio sa sobom veliki kazetofon na kojem bi nosio omiljenu muziku, audio zabilješke zadnjeg koncerta i snimke nekih razgovora s dragim ljudima. Sve na jednoj kazeti. Neka vrsta glomaznog i nespretnog I-pod-a, kojeg je bilo teško ne zamjetiti.
Arhitektura nastupa Davida Byrnea precizno promišlja prostor i vrijeme, manipulira osjećajima gledatelja te ostavlja mogućnost za snažan i neočekivano inspirativan zaključak. Poticaj je za neke nove kreativne istupe i neočekivane akcije. Slaganje scene, pokreti tijela te igra i manipulacija geometrijskim oblicima i linijama koje stvaraju u prostoru, primijenjujem i transponiram u svakodnevno arhitektonsko projektiranje.
Davidov izgled, veliko sivo odijelo, kostim specijalno šivan i projektiran za nastup u pjesmi “Girlfriend Is Better”, jasno i nedvosmisleno prikazuje promišljenu namjeru umjetnika da manipulira osjećajima gledatelja. Manipulacija percepcijom, prostorom i svjetlom, igra s očekivanjima i vizualnim osjećajima publike, provokacija konflikta s njihovim navikama i uobičajenim konvencijama, jasno je i nedvosmisleno postavljena. Akcija, zvuk i prostorni događaj koncerta, kao dobro promišljena igra u kojoj je sve prethodno projektirano i planirano.
Važno je napomenuti da Byrne u mnogim razgovorima i tekstovima koje je ostavio nakon ove silno inspirativne faze napominje da “Stop Making Sence” već i u svom jednostavnom naslovu odmah i direktno daje dobar savjet za svakoga koji sluša i gleda: “Muzika i živi nastup zapravo uopće nemaju nikakav viši i dublji smisao. Oni su jednostavno moj posao, jasan zadatak da publici veoma tjelesno, jako i nedvosmisleno prenašam poruke i osjećaje muzike same. Činilo mi se stoga da je film i video najbolje nazvati tim jednostavnim imenom. Stop Making Sence”.
Talking Heads-ima je inspiracija za odijelo, koncert, projektiranje nastupa i pozornice, bilo drevno Japansko Noh kazalište. Noh predstave se uglavnom temelje na pričama iz tradicionalne literature, a većina glumaca nosi maske, tradicionalne kostime i različiti pribor. Prostor za izvedbu Noh predstava je strogo uređen sustavom iemoto, koji naglašava i vjeruje u strogo poštivanje tradicije, pravila i red, bez novih migućnosti interpretacija, novosti i inovacija. Pozornica Noh teatra prostire se u prostor za gledatelje, što omogućuje gledanje predstave iz dvije perspektive. Bočne i frontalne. Ova mogućnost da se jedan objekt ili glumac, te radnja koju predstavljaju, gleda iz dva različita očišta potakla je Byrnea da složi svoje odijelo, koje s boka izgleda kao i svako drugo, dok promatran frontalno izaziva čuđenje i neočekivanu igru proporcija.
U Noh kazalištu osjećaji koji glumci izvode definirani su jasnim stiliziranim gestama, a glavni junak je često nadnaravno biće koje uzima ljudski oblik, kako bi ispričalo priču. Inspiracija i prostorno oblikovni okvir Noh kazališta i način slaganja predstava omogućio je David Byrneu i Talking Heads-ima jasno definiranje dijelova i organizacije pozornice, scenarij nastupa, uključivo i ideju o preciznom, isprojektiranom rastu i mijenjanju pozornice, promišljenim kretnjama svih aktera i dinamičnim promjenama koje oslikavaju i vizualno dopunjuju muzičku temu.
Veliko sivo odijelo za David Byrnea sašila je umjetnica Gail Blacker, koja opisuje izvođenje odijela kao “arhitektonsko-graditeljski projekt”, te misli da je odijelo puno više od običnog komada šivane odjeće. Nakon dugog eksperimentiranja i pokušaja s različitim kombinacijama teških tkanina, uspjela je dobiti željeni oblik gradeći odijelo na mreži goblen platna. Byrneovo odijelo umjetnica opisuje kao neku vrstu mekane prostorne armature na koje je položena tanka tkanina sive boje. Čvrsta armatura stoji na Davidovim ramenima i ostavlja mogućnost da pokretima tijela proizvodi neočekivane promjenjive oblike, podatno savitljive i gipke forme, čudne pokrete koji nalikuju lutkama u kazališnim predstavama.
Veliko sivo odijelo, te upečatljivi lik s malom glavom, poput vrha pribadače, trajno me inspirira u svakodnevnim prostornim zamislima. Idealan materijal, poruka i inspiracija za nove projekte. Arhitekturu neočekivanih odnosa, akcija i događaja.
