Čini mi se da svaka dobra kuća ima u sebi upisanu šifru, neki tajni i na prvi pogled zamršeni kod za ugodno i udobno korištenje. Šifru kojom se kuća otvara u svojoj punini samo, i jedino u onim trenutcima kada je otvoreno i intenzivno živimo. Kada uživamo u njezinoj prostorno-vremenskoj složenosti.
Bilo da se radi o prolaznim sobama, bogatom i raznolikom nizanju različitih prostornih sekvenci, ili pak istražujemo, putujemo hodnicima složenog labirinta, kuća se otvara i podastire užitku življenja preko svoje specifične, spontane ili precizno promišljene arhitektonske promenade. Jedna od najljepših, i meni svakako najdražih arhitektonskih promenada koja se pred nama spretno slaže i otvara, je promenada kuće gospodina Hulota iz filma Mon Oncle.
Mon Oncle je komedija, poznati i nagrađivani dugometražni film francuskog režisera Jacques Tati-a iz davne 1958. godine. Prateći svakodnevni život malog djeteta i njegovog strica Gospodina Hulota, Tati precizno oslikava poslijeratno francusko društvo načeto euforijom konzumerističkog modernizma. Film i njegovi lako pamtljivi dijelovi i upečatljive sekvence nagovješćuju predvidivu putanju razvoja psihologije masa, povodljivost i krhkost karaktera ljudi zaslijepljenih ubrzanim životom i površnošću krivo shvaćene modernosti i progresa.
Šutljivi i silno simpatični gospodin Hulot živi u staroj kolažiranoj kući smještenoj u staroj gradskoj jezgri koju permanentno nagriza suvremeni urbanizam i svedolazeća modernizacija. Mali nećak Gerard obožava svog strica Hulota, i svakodnevno ga prati u njegovim dnevnim akcijama. Za razliku od svog bliskog karizmatičnog rođaka on živi sa svojim roditeljima u ultra-modernističkoj Villi Arpel u novom dijelu Pariza. Ove dvije kuće, ova dva suprotstavljena vremena i životna okvira, metafora su sukoba različitih života i navika koje donosi ubrzanje poslijeratne Europe. Kuće oslikavaju zauvijek prisutne različite svjetonazore i životna okruženja.
Kontrolirani, nametnuti, arbitrarni lifestyle hranjen na besmislenoj ambiciji pokazivanja i reprezentiranja sustava arhitekturom, s jedne je strane, a životno održiva struktura, okvir za dogradnju i puninu života, s druge. Tati jednom prilikom cinično opisuje Villu Arpel i njezine vlasnike, te kaže : “Geometrijske, čiste linije i arhitektura ove kuće očigledno ne proizvode simpatične ljude!” Mali Gerard sa svojim stricem u filmu bez puno riječi i konverzacije prolazi kroz razna mjesta i događaje, oslikavajući sveprisutan sukob između novog i starog, slojevitog i površnog, duhovitog i hermetičnog, radoznalog i povodljivog, predvidivog i neočekivanog, te prikazuje svo bogatstvo arhitekture suvremenog društva.
Na ovom slikovitom primjeru dolazimo do zaključka sličnog onome kojeg Bernard Tschumi naziva “Arhitektonskim paradoksom”. Danas možemo otvoreno konstatirati da većina ljudi otvorenih i zainteresiranih za kvalitetnu modernu arhitekturu ipak osjeća neku vrstu razočarenja i prešutnog poraza. Iskreno, nijedan od ranih utopijskih ideala 20. stoljeća nije realiziran i prihvaćen, a još manje su dostignuti njegovi pozitivni i otvoreni društveni ciljevi. Zamagljeni realnošću, ideali su se pretvorili u individualne košmare zavodljivog konzumerizma, skrivanu i teško pokazivanu depresivnu nelagodu financijske i medijske ovisnosti svakog člana društvene matrice, a plemeniti i progresivni ciljevi modernog društva pretvorili su se u bespuća nepreglednosti birokratske politike.
Došlo je do potpunog rascjepa između stvarnosti i utopijskog sna. Svima je valjda jasno da je raskorak između ekonomskih ograničenja i iluzije o svemogućoj tehnici postao apsolutan. Ovaj povijesni rascjep pokušava se spasiti i premošćava se bezuspješnim pokušajima redefiniranja arhitektonskih koncepata.
Arhitektura u kojoj svakodnevno djelujemo sukobljena je s kontradiktornim problemima suvremenog društva koja se nekontrolirano i vrtoglavo nameću. Većina arhitekata u tom kontekstu pokušava arhitekturu riješiti te predivno složene kontradiktornosti i njene prirodno urođene održivosti i stabilnosti. Konstantnim ograničenjima u njezinim fizičkim, artističkim, društvenim i normativnim mogućnostima, uspoređujući je sa samom sobom, dovodeći je time u neizbježni paradoks; nemogućnost istovremenog ispitivanja prirode, politike, znanosti, tehnologije i proživljavanja prostorne prakse svakodnevnih zahtjeva silno poticajne okoline. Možemo konstatirati da je u vremenu potpuno iskompromitirana metoda projektiranja Ville Arpel, dok se kuća Hulot radosno i živo osmjehuje, prkoseći vremenu i arhitektonskim izazovima.
Arhitektura kuće Hulot i njezina specifična arhitektonska promenada i postavljeni arhitektonski sklopovi prvo potvrđuju, a onda vrlo slikovito provociraju i prikazuju da prava kuća i arhitektura postoje samo kao funkcija protoka, služenja, korištenja i kruženja; on je splet pojedinačnih točkaka, prostornih entiteta u konstantnim ciklusima korištenja, čiji je ona direktni proizvod i koji se sam proizvodi. Arhitektonski konstrukt kuće Hulot je poput starog grada, određen ulascima i izlascima te se u njega mora ulaziti i izlaziti, učestalo i masivno koristiti njegove slojeve i mjesta. Arhitektura je ona koja nameće učestalost i konstantnu upotrebljivost. Arhitektura sa svojim korištenjem i svakodnevnim životom uzrokuje arhitektonsko-prostorni tok, prolaženje kroz specifična mjesta duž hodnika, koridora, prostorija, i dvorana. Arhitektura predstavlja fenomen trans-konzistencije, mrežu mjesta i puteva i temeljena je na korelaciji s okruženjem, kontekstom i drugim arhitekturama. Nova arhitektura, kolažirana i spajana od jasno pripremljenih dijelova i isječaka, se jasno i veoma upečatljivo bazira na ideji koja dopušta i potiče transformaciju svakodnevice. Ovakve nove slike, projekti i filmske sekvence mogu biti iščitane višeznačno i slojevito, i kao takve mogu biti kreativni generator novoga pogleda na prostor, i jasna slika mogućeg puta u oblikovanju i kulturološkom dizajnu okruženja kojega projektiramo.
Ovakva složena, višeznačna i kolažirana arhitektura kuće Hulot ne želi se ‘a priori’ svidjeti, i ne pada joj na pamet da nesigurno reprezentira nametnuti i programirani sustav poput Ville Arpel. Ona postaje sustav sam, projektiran prema volji korisnika, uvjetima mjesta, bogat i prepun strasti, obuhvaćajući u sebi homogeno sve različite funkcije s njihovim svakodnevnim i vanvremenskim proturječjima. Kuća Hulot, kao metafora mogućeg izlaza i osobnog pogleda na arhitekturu, specifični je prostorno programski konstrukt punjen i hranjen energijom mjesta i energijom kontradiktornsti prirode i društva.
Kuća Hulot i njena arhitektonska promenada predstavljaju diskontinuitet jedinica, mjesta, prostornih entiteta, njihovih parametara namjene, rasta, gradnje, ili odabira materijala. Upravo nam modulacija prostorne strukture prema vrsti, veličini, materijalu i položaju dopušta smjelost prikazati ju kao obuhvatno arhitektonsko sredstvo i legitimnu metodu projektiranja. Prostorna matrica ovako postavljene i koncipirane arhitektonske promenada je diskontinuirani kontinuitet, diskontinuiran granicom između dijelova i cjeline, kontinuiran po nepromjenjivim mogućnostima izmjene i bogatog korištenja.
