“Izrazi poput opscenog, nemoralnog, nekontroliranog ili pretjeranog koriste se kako bi se ljudi zaštitili od izlaganja istini. Ja sam zato u startu zainteresiran za “previše”. Raditi previše, davati previše, truditi se previše, pokazivati se previše. Moje osnovno oružje ili alat za rad je potpuna rasipnost. To je nešto što je bitno za mene i umjetnost: recepcija nije nikada njezin cilj. Ono što je važno za mene je da moj rad daje materijal za razmišljanje. Razmišljanje je aktivnost.”
Kada se jednog mirnog predvečerja 13. siječnja 2012. godine veliki kruzer Costa Concordia uputio iz luke Civitavecchia na svoje uobičajeno kružno putovanje, nekontrolirano je udario u plitko morsko dno. U samo nekoliko sati glomazni kruzer prevrnuo se na bok, ostavši u tom čudnom, potpuno neočekivanom položaju sve do 17. rujna 2013. godine kada je uspravljen i odveden u rezalište po cijeni od vrtoglavih 799 milijuna dolara. Slike i filmovi o ovom nemilom i katastrofičnom događaju obišle su svijet. Slike prevrnutog broda s potpuno deformiranim, izokrenutim dijelovima plovila i njegovom interijerima, mnoge su ostavili nijemim i začuđenim.
Umjetnik Thomas Hirschhorn ubrzo će nakon ove velike katastrofe konstatirati da je, kada je vidio slike koje pokazuju unutrašnjost potonulog broda, jednostavno morao izreći svoj stav. Ovaj neobični prizor potaknuo ga je na izradu novog umjetničkog djela. Na slikama prevrnutog kruzera sve se u trenu izmijenilo, položen na bok, strop broda u trenu je postao zid, zid je bio pretvoren u strop, a strop postao nasuprotni zid. Sve nepričvršćene i slobodne stvari plutale su u vodi, poput barikada u pokretu, barikada izrađena od svega što ukazuje na neprohodnu, kaotičnu i teško savladivu neučinkovitost vremena u kojem živimo.
Hirschhorn iskreno priznaje kako je bio snažno pogođen ovim apokaliptičnim, naopakim viđenjem banalno-jeftine, lijepo-ružne, lažno-udobne unutrašnjosti prevrnutog kruzera. To stanje i slika, koji su istovremeno bili zabavni, ali i uznemirujući, oslikavaju neizvjesnost i nesigurnost svega oko nas, bilo da je smješteno u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. S druge strane, ovaj prizor i slika imali su veoma logičan i uvjerljiv oblik – oblik naše suvremene katastrofe, krajnji izraz nesigurnosti s kojom se nitko ne želi suočiti.
“Vrati se na brod, kapetane!” uzvikivao je časnik Obalne Straže kapetanu Costa Concordie koji je odbio vraćanje na svoj brod. “Vrati se na brod!” znači da definitivno nitko ne može pobjeći, nema izlaza, nema druge mogućnosti osim sučeljavanja s istinom. Moramo se suočiti sa samoproizvedenom katastrofom u njenoj nevjerojatnoj normalnosti. Jednostavno ne postoji način, ne postoji mjesto za bijeg, ne postoji više sigurna zemlja! To je polazna točka koja je primorala Thomasa Hirschhorna da misli, pojmi i izvede djelo “Concordia, Concordia”.
Thomas je, kako sam kaže, želio učiniti nešto veliko. Učiniti nešto veliko za njega nije značilo učiniti nešto monumentalno i ogromno. Ako je nešto veliko, to je zato što treba biti veliko. Mora se već jednom shvatiti da je nužnost nečeg takvog upravo i jedno unutar njegove vlastite logike. Zato, prilikom stvaranja nečeg tako velikog, Hirschhorn je radio potpuno sam. Sam svojim rukama, svojim vlastitim materijalima, sa svojim prepoznatljivim vizualnim vokabularom, te najvažnije, vlastitim napornim radom.
Umjetnički rad “Concordia, Concordia” napravljen je kako bi se izbjegao predvidivi i očekivani “Blow-up” učinak. Također ovaj rad napravljen je ciljano kako bi se izbjegao pad u opasnu zamku pumpanja veličine, oduševljavanja golemošću, toliko predvidive za današnje doba. Concordia projekt ima za cilj pokazati koliko je izlizana i potrošena teza “prevelik da bi propao”, te koliko ona zapravo više nema nikakvog smisla. Naprotiv, kad je nešto preveliko, tromo i glomazno ono mora propasti zauvijek.
Prije kraja, prije konačne propasti tome specifičnom trenu i jasnom fenomenu potrebno je dati jasan oblik. Oblik “Clusterfuck Estetike”, kako ju neki nazivaju i tumače. Oblik kao jasna i kontrolirana izvedba i prikaz oblika hiperkonzumerizma današnjice, precizna izvedba oblika i lika propalih država, gomile nesigurnih ljudi, anksiozne svakodnevnice, militarizacije i tisuća besmislenih casus belli sukoba. Kako kaže Edward O. Wilson: “Stvorili smo Star Wars civilizaciju s emocijama iz kamenog doba, srednjovjekovnim institucijama i božanskom tehnologijom”, a čini mi se da smo ovom umjetničkom instalacijom konačno dobili priliku shvatili i osvijestili vrijeme, prostor i arhitekturu društva u kojem djelujemo.
Izvori:
http://nymag.com/arts/art/reviews/thomas-hirschhorn-concordia-concordia-2012-10/
http://www.gladstonegallery.com/exhibition/1007/press