U vremenu kada je sve održivo, dobu gdje su sva mjesta i građevine sigurne te je poželjno biti efikasan i “smart”, postavlja se pitanje imamo li pravo na pogrešku? Postavlja se pitanje kako unutar novih dogmi učiti na vlastitim pogreškama? Kada je osnovni kriteriji odabira dobra ocjena, a broj likeova i followera jedino mjerilo za vrednovanje rada i kreativnih napora, pravo na grešku potpuno je izostavljeno. Svaka naša imalo spekulativna aktivnost usmjerena je na zadovoljavanje poznatih pravila, na komfor poželjnih rezultata i predvidivih rješenja.
Paradoksalno, ali istinito, suvremeni svijet, iako je sazdan i sastavljen od greške same, a sastavnice njegove medijatizirane tržišne ekonomije su često plod rizomske nepredvidivosti i kaotične grešnosti, ona nam se ne nudi kao poželjno i prihvaćeno stanje. Godinama nakon što je pogreška u umjetnosti Andyja Warhola legalizirana, nakon što je Tatieva dekostruirana kuća postala poželjna, greška akorda i disonantnost zvuka Sonic Youtha su sada uhu ugodne, nasilna poetičnost Caveovih balada dio je mainstreama, a greška kompjutorskog glitcha postala dio sexy vizualnog trenda, jasno nam je da je grešku potrebno što prije legalizirati.
Arhitektura, kao i svaka kreativna djelatnost, podrazumijeva trenutak inicijacije, fascinaciju medijem, učenje, spoznaju, ali i otvoreno pravo na pogrešna rješenja. Arhitektura se zamišlja, crta, skriptira, gradi i ruši. Da bi ovladali arhitekturom kontinuirano moramo djelovati unutar javnosti nevidljivog, ali silno neizvjesnog eksperimenta. To vrijeme i sam proces traži prostor arhitektonskog laboratorija u kojem se ispituju i testiraju potencijalno dobra i loša rješenja. U arhitekturi loše i opasno jednako je važno kao dobro i udobno.
Da bi bili arhitekti, svi od reda moramo otvoreno i jasno govoriti, pisati i graditi. Uvjetovano samom biti struke, a općeprihvaćeno sveopćom medijatizaciom globalnog svijeta, mi jesmo samo i isključivo ako objavljujemo, postamo i slikamo. Nesebično i intuitivno dijeljenje podataka sa svima nije stvar samo altruizma već apsolutni modus operandi. Ako ne govorimo, ako ne pišemo, ako ne komuniciramo, ako ne gradimo – nas nema. Sve što radimo povezano je sa svima i ostavlja snažan utisak. Naš rad utječe na ljude koje nismo sreli, naša arhitektura ostavlja trag i na mjesta gdje nismo i nećemo biti.
Ovakvo stanje rađa neku vrstu nove odgovornosti, ali jednako tako sve nas uvodi u stanje kontinuirane anksioznosti od općeg neprihvaćanja. Cyber giljotine i lomače društvenih mreža jasno i plastično pokazuju kako završe oni čiji govor, pisanje i građenje nisu odmah prihvaćeni. Objave i postovi, instagram slike i djela ubrzano ostavljaju svoj trag. U kratkom vremenu pretvaraju nas u zvijezdu ili bacaju u blato nepoželjnih. Smart tehnologije, održivi razvoj i efikasnost našeg rada, dostupnost resursa svega i svačega oko nas davno je zadovoljila sve naše potrebe, ali i jasno svima pokazala da zbog vječne i nepresušne ljudske pohlepe nećemo zauvijek moći zadržati ovakve odnose. U takvom stanju mislimo i djelujemo isključivo i samo u ovom trenutku. Prošlost nam se odjednom čini ljepša, a budućnost potpuno neizvjesna, anksiozno paranoidna.
S druge strane arhitektura je opuštajuće spora, analogno troma, inspirativno inertna, snažno povezana sa živim akterima uvezanih “zatvoreničkim lancem” nazvanog arhitektonski projekt. Projekt kao okvir za spekulaciju o nepoznatom, alat, medij, at-hoc ideologija postaje tako legalan i svima prihvaćen moderator pogreške. Projekt i njegovi akteri dobrovoljno prihvaćaju rizik, svjesni su neizvjesnosti kao pokretačke energije, a grešku shvaćaju kao sastavni dio otvorenog procesa. Sastavni dio signalizacije i opreme puta u arhitekturi. Sve pa tako i greška postaje dijelom kreativne statistike, nadahnute data analize i neočekivane, ponekad greškom uzrokovane projektne obrade.
Pravo na grašku potrebno je spoznati, razumjeti, legalizirati i medijalizirati sa svima, kao sastojak dobrog i kvalitetnog projekta. Kao što su u ne tolikoj davnoj prošlosti tipovi, standardi, elementi u arhitekturi bili dio enciklopedije znanja, kojeg apsolutno primjenjujemo danas, jednostavno moramo usvojiti metode rada, projektiranja koje uvažavaju nepredvidivost, nestabilnosti i rizik kao dio okoliša – greške i prototipne slučajnosti kao dio zatečenu prirode oko nas. Spekulacija o budućnosti s uvaženim pravom na pogrešku postaje način operiranja, skriptirani manual za rad i djelovanje.
Projektiranje u arhitekturi treba preuzeti legaliziranje pogreške koje imamo u znanstvenim laboratorijima, tehno parkovima i modnim salonima, u kojima se iz sezone u sezonu planiraju i projektiraju budući trendovi i moderiraju neočekivani konsenzusi. Također arhitektura mora preuzeti metodu radikalne normalnosti prisutne u filmskoj industriji novih HBO serijala i zabavne glazbe. Radikalnost, nepredvidivost i grešnost danas je izmještena iz alternativnog, sunverzivnog svijeta u otvoreni mainstream. Kao što klokan mladog Pape nije greška, niti je grešna njegova cigareta, a savjeti Nicki Minaj odjednom postaju bezgrešni savršeni, shvaćamo da pogreška u arhitekturi nije zaboravljena. Pravo na grešku nije izgubljeno, već se samo radikalno mijenja, testira i polako ponovo usvaja, uspostavlja kao dio novog reda i sustava.
