Svakodnevno svjedočimo potpunom i nepovratnom brisanju razlika između poslovnog i stambenog prostora. Raditi možemo u dnevnom boravku, odmarati se možemo u napuštenoj tvornici ili beskonačnom skladištu. Digitalna tehnologija, novi režimi rada i odmora podržani slobodnim komunikacijama i otvorenim migracijama uvjetuju stanje u kojem potencijalno kontinuirano radimo ili se kontinuirano odmaramo. Zavisno od individualnog pogleda i osobnih preferenci, granica rada i odmora potpuno je relativizirana, a pojam dokolice traži nove interpretacije i tumačenja. Ovako oslobođeni prostori rada i odmora više nego ikada do sada nužno moraju postati MJESTO te se jasno odvajati i razlikovati od “bilo kojeg”, “bilo gdje”, ili “bilo kad” organiziranog prostora.
Jedno takvo jasno i prepoznatljivo MJESTO mali je stan-atelier u staroj modernističkoj građevini u Varšavskoj Aleji Solidrnosc. U tom atelieru je radio, a u stanu živio Henryk Stażewski, poljski avangardni slikar i dizajner. Za Stażewskog, kako je više puta znao reći, MJESTO je konkretno područje koje nastaje ograđivanjem od zakona svijeta koje vremenom potpuno suspendiramo. MJESTO je izolirano, ali se ono istodobno mora intenzivno manifestirati. Njegovo postojanje nije isključivo subjektivno pitanje i stoga se ne može potaknuti isključivo privatnim nastojanjima. MJESTO, kao umjetnička činjenica, mora izaći izvan sebe sama, mora se objektivizirati u svijetu. Istodobno MJESTO postoji jer se uspijeva izdvojiti od svjetskog pritisaka, te vješto izbjegava poistovjećenje s onim što ostaje izvan.
Henryk Stażewski svojim je životom, radom, svakodnevnim rutinama mijenjao i obilježavao prostore u kojima bi boravio. Bespovratno je transformirao ljude, uvodio im nove navike i događaje koje bi pomno planirao i pedantno organizirao. Atelier-stan kojeg je u početku dijelio s umjetnicima Mariom Ewom Lunkiewicz-Rogoyskom i njezinim suprugom Janom, te obližnji kafić Sarp postali su od običnog prostora konkretna Mjesta. Prostori su postali njegovo “prirodno stanište” u kojem je “bio prisutan svaki dan” kao dio ritualiziranog svakodnevnog ritma i važan referentni izvor za sve one koji su ga posjećivali. Počeo je raditi u zoru, a u podne bi se pojavio u kafiću. Večerima, ogrnut kućnim haljetkom, ugošćavao je goste u svom stanu-ateljeu.
Jedan od brojnih prijatelja, umjetnik Edward Krasiński posebno se vezao na prostor stana i snažno sudjelovao u njegovoj transformaciji. Nakon Stażewskijeve smrti 1988. godine Krasinski ostao je kao jedini stanovnik iznenadno praznog stana-ateljea. Krasiński nedostatak prijatelja kompenzira dodatnom intervencijom, stvarajući novi topos umjetničkog doma, do tada neviđeni Varšavski Gesamtkunstwerk. Simbolički trenutak „preuzimanje Stażewskijevog ateljea” bila je izložba Hommage á Henryk Stażewski u Foksal galeriji 1989. godine kada Krasinski rekonstruira unutrašnjost apartman-ateliera. Lijepljenjem svoje karakteristične “plave trake”, selotejpa plave boje koji definira njegov horizont, očište na uvijek istoj visini od 130 cm, uvodi precizno novi sloj MJESTA.
Dijelove ove izložbe Edward Krasiński vraća ponovo u stan-atelier te dodatno usložnjava odnose, preklapa plavu traku preko zidova, namještaja, preko slika, fotografija izložbe dragog prijatelja Stażewskog. Od originalnog MJESTA ostalo je samo nekoliko predmeta koji svjedoče o prisutnosti prethodnog stanovnika: obojeni zidovi i žice na kojima su nekoć bile obješene slike i nekoliko komada namještaja, kao što su crvena okretna fotelja u kojoj je Stażewski ovjekovječen na brojnim fotografijama. Ostali su okvir kreveta na kojemu je Stażewski radio svoje skice, sada postavljen vertikalno na ulazu u prvu prostoriju, mali stolić kojeg je dizajnirao po uzoru na De Stijlovih načela i neki manji djelovi namještaja kojeg su nekoć davno zajedno sastavili.
Edward Krasiński revitalizira prostor na način poznat samo njemu, spretno fragmentirajući i usložnjavajući već ionako mali prostor stana. Pozivajući se na sjećanje i izazivajući konstantnu oscilaciju između stvarnosti tjelesnog, mentalnog i emocionalnog, učinio je linearnu operaciju u vremenu i prostoru. Izložba je postala studio, stan je postao pozornica, a umjetnička galerija više nije samo galerija. Javni prostor, privatni prostor, prostor umjetnosti i života postaju jedno. Od tada, studio je postao važna referentna točka za mnoga djela Krasińskog, ali i mjesto njegovih umjetničkih aktivnosti, neka vrsta otvorenog 24/7 otvorenog laboratorija. Oskudne uspomene, namještaj, skulpture, čaša obojena šarenim prugama, fotografije, alati, pribor, pojedinačni opisi i nejasni fragmenti postaju djelom instalacije, prostor uokviren i opisan Krasińskovom plavom trakom.
Kako se taj proces nezaustavljivo nastavio, prostor se godinama vratio s velikim intenzitetom u kontinuiranu upotrebu, čak intenzivniju od njegovog prethodnika. Krasinski se počeo mučiti sa suprotstavljenim snagama: s jedne strane, nezaustavljivom potrebom za promjenom, s druge strane, željom da zadrži uspomenu na cjelokupnu sliku koja se postepeno razbijala u komadiće nove slagalice. U godinama nakon pada “željezne zavjese” brojni Europski galeristi posjećuju ovo sada svjetski poznato MJESTO, te se izložba o samom MJESTU seli na nova MJESTA sada poznate svjetske galerije i prestižne muzeje. Slike, makete, prostorne rekonstrukcije i umjetnička djela Edwarda Krasińskog uhvaćena plavom selotejp-trakom mijenjaju se, nadograđuju se i dodatno usložnjavaju.
Nakon smrti Edwarda Krasińskog 2004. godine atelier-stan preuzima Zaklada Foksal Galerije. Tijekom 2004. godine osnovan je Institut Avant Garde / Instytut Awangardy koja je za javnost otvorio tijekom 2007. godine sada potpuno rekonstruirani, nadograđeni, ali zauvijek zamrznuti i imobilizirani stan-atelier. Iako je glavna svrha Instituta i Zaklade očuvati studio Edwarda Krasińskog i učiniti ga dostupnim javnosti na ovom MJESTU danas je zamrznuto vrijeme, prostor je invalidno imobiliziran, događaja nema, a akcija zauvijek zaustavljena ili se umjetno održava memorijalnim izložbama. Sve je hibernirano, složeno i zabranjeno za diranje, sjedenje, upotrebu i življenje. Kakav kraj? Čini se da danas više nego ikad MJESTO kao umjetnička činjenica ne može izaći izvan sebe samog, te se umjetno i gotovo nasilno objektivizira malograđanskom kulturom daleko od zamisli Edwarda Krasińskog i Henryka Stażewskog.
