Budite umjereni, svakako odmjereni u korištenju uzoraka! Ne koristite mnoštvo boja! Ne rabite različite materijale i svijetla! Budite skromni, samozatajni, strpljivi i nikako ne kombinirajte različite povijesne i suvremene stilove! Ovo su samo neki od uobičajenih savjeta, preporuka i dijelovi poduka mladim dizajnerima i kreativcima, kada se susreću s edukacijom i disciplinom dizajna interijera.
Da je moguće potpuno suprotno te da istina o dizajnu može biti usmjerena i bazirana na prekomjernosti svake vrste, da se može i treba koristiti mnoštvo uzoraka, jakih, zagasitih boja i tonova, da se prostor može oblikovati raznolikim materijalima i teksturama, te da kao dizajner ne treba nužno biti samozatajan, skroman i umjeren, potvrđuje rad i karijera poznatog britanskog dekoratera Davida Hicksa.
Rastao i odgajan na kulturi imperija Velike Britanije, školovan pod snažnim utjecajem arhitekture Sir John Soana, ali jednako tako obilježen lifestyleom tadašnjih brendova, mode, kozmetike i dizajna, kao što su Vidal Sasson i Helena Rubenstein s kraja 60-ih i početka 70-ih godina, ovaj danas malo manje znani dizajner snažno je obilježio drugu polovicu dvadesetog stoljeća. Gotovo da nije bilo moguće zamisliti hotelski dizajn, uređenje stanova, apartmana bogatih i slavnih osoba, a da ovaj “Dendy-Dekorater” nije imao svoje prste umiješane u njihov dizajn, osmišljavanje zidnih uzoraka, ili izradu tapeta, tepiha i tapisona.
David Nightingale Hicks rođen je u Coggeshallu u Essexu, kao sin burzovnog agenta Herbert Hicks i Iris Elsie. David pohađa školu Charterhouse i diplomira u srednjoj školi za umjetnost i obrt. Nakon kratkog razdoblja službe u britanskoj vojsci, Hicks započinje crtati ambalažu proizvoda masovne potrošnje i reklame za marketinšku agenciju J. Walter Thompson. Njegova karijera dizajner-dekoratera pokrenuta je 1954. kada je britanski časopis House&Garden prikazao i objavio kuću koju je uredio u Londonu za sebe i svoju majku.
Za njegovu bogatu karijeru od presudne važnosti bilo je upoznavanje Fione Lonsdale, supruge utjecajnog bankara Normana Lonsdalea, kada ubrzo nakon izvedbe njihovoga stana u Londonu pokreće poslovno partnerstvo s arhitektom Patrickom Garnettom, koji ga uvodi u projektiranje interijera, izgradnju i uređenje lanca restorana (Peter Evans Eating Houses) u Londonskim “hotspot” kvartovima Chelsea i Soho. Također, mladi David se ženi poznatom aristokratkinjom Lady Pamela Mountbatten, kćerkom 1st Earl Mountbatten of Burma, koja ga uvodi u visoko društvo Britanije.
Utjecaj kolaža kojeg preuzima iz famozne obiteljske kuće-ateliera-muzeja Sir John Soana, gdje Hicks uči i upija znanje kolažiranja različitih stilova arhitekture, umjetnosti i dizajna, gdje analizira i istražuje metodu unakrsnog suprotstavljanja i sedimentiranja slojeva nastalih kroz duge godine, mijenjanjem i kontinuiranim prilagođavanjem projekta obnove, rekonstrukcije i gradnje u periodu od pola stoljeća, jasno markiraju put i pomažu mladom dizajneru u stasanju i sazrijevanju.
David Hicks usvaja, artikulira i osvješćuje klasična znanja britanske aristokratske arhitekture, ali jednako tako upija utjecaje popularne kulture, glama, mode i pop arta, koji u Britaniji bujaju pod utjecajem Richarda Hamiltona, The Beatlesa i The Rolling Stonesa. Ovaj začudni kolaž ideja, poruka i stilova omogućava razvoj dotada neviđenih i nepoznatih metoda rada i projektiranja. “Bio je genijalni Pop-Dendy. Hodao bi kroz nemoguće i neprikladne prostore za koje bi odlučili da će biti restoran, pub ili noćni klub te bi se, paleći cigaretu, osvrtao po prostoru, te u roku od deset minuta, jasno i precizno odlučio kakvu će atmosferu stvoriti. He always got it spot on.“ Kaže njegov dugogodišnji partner, arhitekt Patrick Garnett.
Hicks i arhitektonska korporacija Garnett Cloughley Blakemore (GCB) surađivali su na nizu privatnih realizacija, uključujući kuću na Park Laneu za Lorda i Lady Londonderry, te su uredili stanove Hicksovog šogora, Lorda Broxbournea koji mu pomaže u njegovoj šarolikoj i kontradiktorno zavodljivoj aristokratsko-pop karijeri. Tvrtka GBC dobiva brojna međunarodna priznanja nakon što obnavlja hotel George V u Parizu za Trust House Forte grupu. Film Stanleyja Kubricka “A Clockwork Orange” iz 1971. godine, i neke od upečatljivih scena, odigravale su se u prostorima Chelsea Drugstore kojeg su projektirali upravo dizajneri i arhitekti GCB.
Nakon što David Hicks otvara svoj samostalni dizajnerski studio on širi svoj utjecaj ideje, projekte, ali i proizvodnju svojih uzoraka, tapeta, tkanina, modnih detalja, kravata, košulja, torbi, cipela, tepiha i pokrivača, koje prodaje u svojim salonima i dizajn studiju koje otvara u osam zemalja svijeta uključujući Japan, Francusku, Italiju i Ameriku. Na dalekom kontinentu David ulazi u visoko društvo Amerike, gdje svojim tada već svjetski poznatim tapetama i uzorcima u suradnji sa Marc Hamptonom pokriva sobe i salone Predsjedničke palače – White House.
Njegovi hiper-dinamički uzorci, začudni osjećaji boja, tekstura i struktura oblikovali su ubrzo temelj “Hicks” stila kojem su se mnogi divili, ali ga jednako tako besramno kopirali. Interesantno je da će njegove uzorke i “paterne” svi zauvijek pamtiti u upečatljivim scenama filma “Shining” Stanleya Kubricka, posebno one gdje se dječak vozi, igra, skakuće i veselo trči sobama i tepisima s uzorcima prvog pravog stilista među suvremenim dizajnerima Davida Hicksa.
