“Za sve one koji poput nas vjeruju da arhitektura ima sposobnost definiranja specifičnog i jasnog načina ostvarivanja kozmičkog poretka na zemlji, te da također postoji mogućnost stavljanja stvari u red, koje prije svega potvrđuju sposobnost čovječanstva za svakodnevnim ponašanjem i djelovanjem prema jasnim razlozima života, mišljenja smo da naša “moderirana utopija” može u bliskoj budućnosti zamisliti stanje u kojem će arhitektura biti stvorena jednim potezom, jednim aktom, te će iz jednog arhitektonskog poteza biti sposobna razriješiti sve motive koji su doveli čovjeka da gradi dolmene, menhire, piramide, i na kraju kao ultimativni racio, beskonačne bijele linije u pustinji.” Superstudio, The Continuous Monument: Arhitektonski model za totalni urbanizam, 1969. godina.
Na njemačkom otoku Rügen, okružen Baltičkim morem i položen uz dugačku pješčanu plažu, proteže se najveći hotel na svijetu. Četiri kilometra dugačka kuća, hotelski resort Prora, predstavlja perjanicu KDF – “Kraft durch Freude” projekta, promišljenog i pomno planiranog nacionalnog programa i pokreta koji brine o zabavi i razonodi višemilijunske populacije Trećeg Reicha.
KDF – “Kraft durch Freude” ili u slobodnom prijevodu “Snaga kroz radost i veselje”, početkom 1936. godine raspisuje arhitektonski natječaj za najveći hotel na svijetu. Svoje autorske radove prijavljuje 11 renomiranih njemačkih arhitekata, a prvu nagradu osvaja projekt dugačkog hotela, kuće-zida, arhitekta Clemens Klotza. Projektom je planirano da se hotel Prora položi paralelno uz blago povijenu liniju pješčane plaže, te da se sastoji od dva simetrično zrcaljena krila, odnosno sjevernog i južnog kraka hotela, koji se preko centralnog trga za masovna okupljanja, te velikom ceremonijalnom dvoranom i pratećim centralnim sadržajima, stapaju u jedinstvenu cjelinu velebnog turističkog resorta.
Svaki od dva jednaka trakta hotela sastoji se od četiri bloka s deset stambenih jedinica. Blok je sastavljen i sklopljen nepreglednim nizanjem soba veličine 5 x 2,5 m koje bi u jednom trenu mogle primiti i udomiti od 20.000 do 50.000 turista. Svaka soba ima dva jednaka kreveta, stol s dvije stolice, ormar i umivaonik te kvadratni prozor s pogledom na more.
Na svakom katu nalaze se zajednički toaleti, tuševi i polivalentna dvorana za okupljanja stanara hotela. Između dva hotelska bloka nalazila se centralna recepcija, uprava i veliki otvoreni trg za festivale te dvorana za plenume i predstave u kulturi. Kompleks uključuje nekoliko restorana, kina, sportskih dvorana, dvorana za plivanje i mjesta za zabavu, kao i kućice za prateće osoblje resorta. Tu se nalazi i vlastiti zaglavni željeznički kolodvor na koje svakodnevno dolaze i odlaze kompozicije vlakova s novim, i novim turistima.
Ispred glavnog trga i velike centralne plaže izgrađeno je pristanište s vezovima za KDF kruzere, poznate velike namjenski građene brodove “Robert Ley” i “Wilhelm Gustloff”. Kruzeri su putovali najčešće na redovitim rutama do Italije ili Norveške. Jedno krstarenje od sedam dana do Norveške, sa svim obrocima i troškovima smještaja, koštalo je oko 60 maraka, dok je prosječna plaća radnika u Njemačkoj u tom periodu iznosila 150 maraka.
Drugog svibnja 1936. godine, nakon izrađenog izvedbenog projekta, položen je kamen temeljac, te je krenula izgradnja hotelskog resorta “Koloss von Prora”, najvećeg graditeljskog projekta Trećeg Reicha. Na izgradnji četiri kilometra dugačke građevine sudjelovalo je 9.000 radnika, dok je gradnja trajala tri godine. Uz graditeljski cilj, imala i jasan ekonomsko-ideološki cilj poticanja njemačkog gospodarstva, ali i podržavanja turističke industrije za izlaz iz krize dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tijekom 1934. godine, kada je KDF krenuo s masovnim motiviranjem Njemaca u korištenju slobodnog vremena, kroz snagu veselja i kolektivne sreće, organizirao je više od dva milijuna putovanja, a do 1939. godine u turističkim putovanjima i odlascima na odmor veselo je sudjelovalo nešto više od 25 milijuna ljudi.
KDF je pored aktivnosti u izgradnji velebnog resorta i organizacije kružnih putovanja velikim brodovima također pokrenuo i proizvodnju automobila KDF-Wagen. Bilo je zamišljeno da građani-kupci vrše uplate od pet maraka tjedno, te da za to dobivaju i skupljaju samoljepive markice. Kada bi ispunili album sa svim potrebnim markicama, za otprilike 4 godine trebali bi dobiti nov-novcat automobil koji je ubrzo postao planetarno poznat kao Volkswagen Beetle. Nažalost ovaj, za to vrijeme inovativni model štednje, nije doživio svoju potpunu realizaciju, propao je zbog velikog svjetskog rata, te tako niti jedan novi Volkswagen nije dospio u ruke vlasnika koji su brižljivo skupljali samoljepive markice. Umjesto toga, kao svojevrsnu odštetu, Volkswagen je nekim potencijalnim vlasnicima isplatio i do 2000 njemačkih maraka odštete za neiskorištena sredstva štednje.
Tijekom 1939. godine ratne aktivnosti na prostoru Europe eskaliraju u veliki svjetski rat. Hitler zaustavlja izgradnju Prora Resorta. 9000 graditelja velebne građevine mobilizirano je na brojna Europska ratišta ili preseljeno u tvornice naoružanja kao prijeko potrebna radna snaga. Hitler planira nedovršenu turističku građevinu transformirati u veliku vojnu bolnicu za zbrinjavanje ranjenika rata koji neumitno dolazi.
Tijekom ratnih akcija i savezničkih bombardiranja protiv Hitlerove koalicije, koja slijedi tijekom 1944. godine, mnogi odbjegli stanovnici Hamburga i gradova iz regije koja gravitira otoku Rügenu, našli su utočište u jednom dijelu hotela koji ih je primio, s dijelom ratnih izbjeglica s istočnih granica Njemačke. Tijekom rata kompleks se također koristio kao poligon za obuku policijskih i diverzantskih postrojbi Trećeg Reicha na simulacijama gradske i bliske borbe. Nakon drugog svjetskog rata, “Prora” je služila kao vojni položaj i vojarna za mnogoljudnu armiju njemačkog DDR-a. Nakon njemačkog ujedinjenja tijekom 1990. godine hotel je korišten kao vojna tehnička škola, te je osigurao nužno potreban smještaj tisućama izbjeglicama s prostora Balkana.
Gledajući danas sa distancom od gotovo pa jednog stoljeća na ovu fascinantnu kuću-zid, beskonačni hotel, te čitajući jednako tako davne tekstove i manifeste Superstudio – Continuous Monument s kojim sam počeo ovaj osvrt, pitam se koja bi to ideologija, i koji bi to sustav danas ili u bliskoj budućnosti mogao pokrenuti ili potvrditi u svakodnevnom životu jedan ovako kontradiktorno logičan, gotovo pa i naivan, ali kolosalno iskren odnos arhitekture i društva?
