Jedna fotografija, dvostruka vinil ploča i njena inspirativna muzika pričaju o meni veoma bliskoj metodi rada; slaganju i komponiranju novih odnosa i sazvučja pokrenutih svjesnim razaranjem postojećeg i poznatog. Razaranje i dekonstrukcija zvukova ili prostora, neočekivano komponiranje fragmentima i unaprijed pripremljenim “gotovim elementima”, svakako uvode drugačiji poredak. Takav poredak, za početak, stvara novi odnos snaga te često rezultira novom, neočekivanom ljepotom. Neočekivani sklad kao rezultat eksplozivne nepredvidivosti trajno povezuje sliku Destroyed Room Jeff Wall-a te istoimeni album noise-umjetnika Sonic Youth.
U popularnoj kulturi i umjetnosti 20. stoljeća čest je slučaj kreativne primjene “legalizirane greške”, svojevrsne kreativne manipulacije slučajnosti i disonance. Njima je često oblikovano i mijenjano zatečeno stanje, ali je i generirano niz novih mogućnosti i interpretacija. Razmišljajući često o ova dva inspirativna djela, pitam se služe li ovim nadahnutim kreativcima dekompozicija ili dekonstrukcija kao mehanizam za stvaranje potrebne kritičnosti i teorije, ili su one prvenstveno model i princip rada, rasta, slaganja i projektiranja nove strukture? Siguran sam ipak da su oba smjera i modela moguća, te da ih treba paralelno koristiti, upražnjavati u jasnim intervalima, unutar istog projekta i promatrane situacije.
The Destroyed Room, uništena soba Jeff Walla, precizno je dizajnirana scena, minuciozno postavljena scenografija razaranja sobe nepoznate mlade žene. U ovoj, samo površnom gledatelju kaotičnoj sceni, razabiremo niz jasnih i precizno odabranih predmeta i elemenata garderobe, koji sugeriraju pripadnost sobe određenoj osobi, jasno oslikavajući stanje prije nastale dekonstrukcije. Jasno prepoznajemo plešuću figuru postavljenu na sobnom ladičaru, gomilu različitih cipela s visokim potpeticama, dijelove haljina i kaputa koje ostaju razbacane, ali i potpuno neoštećene nakon razarajuće sile koja je poharala crvenu sobu. Odbačeni predmeti s razbijenim elementima sobe i namještaja opisuju narušenu ljepotu prostora, ali i gracioznost nepoznate žene. Istovremeno sada su svi zajedno subjekti nove scene, djelovi neke nove mogućnosti, prilike za drugačije organizirani sustav, komadi i fragmenti prošlog vremena, drugog mjesta, sada podložni novim promjenama. Smješteni unutar nove kompozicije i nove namjene, fragmenti razorene sobe podložni su drugačijem poretku, generatoru novog stila.
Jeff Wall u tumačenjima svog rada često navodi da je Destroyed Room ” filtrirani-distorzirani ” Eugene Delacroix-ov, Death of Sardanapalous. Romantično umjetničko djelo iz davne 1827. godine nastalo je sigurno drugačijom tehnikom i alatima, ali je crtano jednakom, precizno projektiranom agresijom i nasiljem. Wall jasno povezuje svoju sliku s jasnim standardima kompozicije i skladne proporcije, ali istovremeno komunicira s novim tendencijama društva, i nepredvidivim kaosom suvremenosti, baš kao što je Delacroix-ovo okretanje slikarstva od idealiziranja povijesti umjetnosti, prema zaokupljenosti filozofije kasnog romantizma, istraživanju emocionalnog i psihološkog poremećaja.
Uz osobne stvari i namještaj razbacan po podu umjetnik ne priziva samo slike agresije i bijesa, već prepoznaje drugačije stanja uma, drugačije elemente geste koja skriva i nova tumačenja. Wall reciklira, transformira pojam kompozicije, mode, bijede i potrošnje utjelovljene u robnim fetišima zapadne civilizacije, ali i precizno komunicira s tadašnjom kulturom Punka, Destroya, Anarhije i kulture otpada. Ova fotografija zapravo je predivna slika devastiranog interijera u vremenu obilježenom kulturom potrošnje i masovne histerije, početka dekadence kasnog kapitalizma.
Sonic Youth, danas opće poznati noise-band, na istoimenom albumu “The Destroyed Room”, propituju granice dekompozicije i disonance unutar poznatih zvukova i kapaciteta muzičkih instrumenata, dovodeći svoje “alate” do granice pred kolaps, u poziciju pred sam raspad zvuka i instrumenta. Njihova poznata upotreba alternativnih štimova gitara, scordature, mikrofonije, distorzije stvara nove i drugačije zvučne atmosfere. Također, važan element u spoznaju i tumačenju ovog specifičnog zvuka ima i upotreba gomile jeftinih gitara koje su specijalno i specifično pripremane za točno određen zvuk, dekonstruirani akord, neočekivani Noise. Zvukovi na točno određenoj gitari Sonic Youth pronalaze, eksperimentiraju i improviziraju na dugačkim višesatnim probama. Tom prilikom testiraju, ispituju, bilježe, i pamte brojne mogućnosti drugačijeg zvuka, često su to položaji prstiju i žica, te položaji sklopke, koje zapisuju debelim flomasterima po tijelu gitare.
Tako istražene, odabrane zvukove zamrzavaju u točno određenom položaju na potenciometrima i sklopkama gitare, fiksirajući ih samoljepivim trakama, bandažiranim zavojima, i polugama koje nadodaju na gitare, koristeći pritom točno pozicioniran i prethodno istražen noise-zvuk. Takav princip rada rezultirao je mnoštvom gitara, gomilom “sklopljenih uređaja” koje su morali nositi na svoje turneje i žive nastupe. U jednom trenu količina tako spremljenih-pripremljenih gitara, “sklopljenih uređaja”, poklopila se sa brojem pjesama koje su izvodili na jednom koncertu. Ako se uobičajena brojka od tridesetak kompozicija po koncertu pomnoži s brojem od dva, do tri gitarista Sonic Youtha, dolazimo do stotinjak instrumenata, i specijalnom kombiju koji bi prenosio tu začudnu, dekonstruiranu, ali precizno sklepanu zvučnu skalameriju.
Jasno je da Sonic Youth i Jeff Wall na veoma sličan način razaraju poznato da bi došli do novog. Razoriti poznato u sitne komadiće i onda strpljivo, pedantno i precizno sklopiti sve u novi neočekivani odnos. Odnos koji provocira nove osjećaje, ali isto tako priziva memoriju, tjera na prepoznavanje nekih zaboravljenih, ali tjelesno jasnih odnosa i hijerarhija. Dekonstrukcija za novo i dobro, dekompozicija kao oslobađanje.
Ako se vratimo na pitanje koje sam postavio u početku, možemo reći da je ljepota dekonstrukcije zvuka Sonic Youtha, i razaranje sobe Jeff Wall-a, upravo u shvaćenoj i interpretiranoj kritičnosti, inteligentnoj teoriji koju posjeduje i jasno drži iza sebe. Inteligencija interpretacije, lucidnost ideje, te strast i iskrenost u eksperimentu koji nadilazi u ovim slučajevima zabavno i ugodno.
Ova metoda i rad naprosto prezire i podsmjehuje se svemu onom što se često muzici, dizajnu i umjetnosti današnjice pripisuje i marketinški dodjeljuje. Ovi nekom možda bezdušni zvukovi, razbijeni prostori i kaotično raspoređeni fragmenti, stvaraju svoju drugačiju duhovitu zvučnu, prostornu auru. Njihova organizirana buka, disonanca, prostorna nepredvidivost, stvara u konačnici jasnu povezanu cjelinu. Slomljeni fragmenti, skupljene sitnice, složene u novu sliku stvaraju stanje koje je puno manje zagonetno nego što se misli. To je nova, teturajuća, rebalansirana ljepota, dekonstruirana soba, zvuk pažljive neorganiziranosti, nered u kojem je sve na svojem mjestu. Dekonstrukcija s jasnim ciljem, specifičan i svjestan način kontroliranja smislenog ludila. U početku to je samo hrpa fragmenata, besmislica, skica, komada, a na kraju suvisla visoko organizirana teorija i praksa koju svi slijede. Ugodna disonanca, prelijepa ružnoća.
