Kako prostor ‘kraja grada’ učiniti atraktivnim i ravnopravnim dijelom centra Rijeke, udaljenim samo 1,5 km od njenog centra? Kako obnoviti rad na mjestu koji je potpuno izgubio osnovnu supstancu i smisao proizvodnje? Kako vratiti svakodnevni život u prostor potpuno očuvane stambene izgradnje, u kojem se posljednji puta živjelo prije 100 godina? Kako osigurati energetsku i infrastrukturnu autonomiju dijela grada ne koristeći klasične izvore komunalnih priključaka? Kako održivo misliti kulturu kao pokretača promjene i jasnog urabanog regeneratora, a živjeti u vremenu kulture kao zabave i spektakla?
Ovi otvoreni izazovi, za neke pomalo zamorna, potpuno nerješiva ili pak davno zaboravljena pitanja, osnovni su projektni zadatak i smisao urbane regeneracije i ponovnog stvaranja Društveno Kulturnog Centra – DKC Hartera u prostoru stare tvornice papira u Rijeci. U svjetlu ulaska Grada Rijeke u daljnje natjecanje za isticanje kandidature glavnog Grada Kulture Europe 2020. godine, pitanja revitalizacije potaknuta prije punih dvanaest godina ponovo postaju aktualna.
Potpuna propast industrije, prekid proizvodnje i izostanak bilo kakve infrastrukture omogućio je stanje arhitekture kao netaknute prirode, idealnog okvira i podloge velikog prostornog i organizacijskog obnavljanja. Njena apsolutna komunalna isključenost od gradskih priključaka, predstavljena kao najveći tehnički problem, sačuvao je ovaj prostor i arhitekturu od loše privatizacije, nelegalne gradnje, mogućih devastacija i stihijskih preinaka. Pozicija samog područja kao ‘crne rupe’ grada na granici divljine i urbanosti ogroman je potencijal za novu regeneraciju koja se izvodi kroz tri zasebna, ali potpuno ovisna i nedjeljiva organa budućeg tijela DKCH-a.
Projekt centra DKCH predlaže i projektira postojeću staru proizvodnu halu Parafinka u prostor kreativnog poduzetništva, stambeno-hotelski smještaj u kompleksu starih stambenih zgrada tvornice (danas u vlasništvu gosp. Peje Kovačevića) te velike i male dvorane s pratećim sadržajima Marganovo, kao centra izvedbenih umjetnosti, konferencije i administracije. Pored navedenih građevina, važan i nedjeljiv dio kompleksa čine kanjon Rječine sa svojim tokom vode, te akvadukt s pratećim sadržajima kao glavni infrastrukturni element kompleksa DKSH.
Trenutno infrastrukturno potpuno neopremljena ili privremeno osposobljene građevine Društveno-kulturnog centra Hartera planira se alternativan način rješavanja infrastrukture. Veliki energetski potencijal samog područja oko kanjona Rječine nameće iskorištavanje postojećih vodnih resursa. DKCH koristi tok Rječine, vodu i zapušteni akvadukt kao glavni sustav korištenja, distribucije i eksploatacije toka vode kao pogona male elektrane, niza uređaja i malog mlina. Pored vode iz otvorenog toka, svaka građevina skuplja kišnicu, koju filtracijom kasnije koristi kao pitku vodu, a cjelokupan sustav otpadnih voda recikliranjem se reupotrebljava kao ‘siva’ voda za sanitarije i navodnjavanja. Zbog ograničenog osunčanja proizvodnja i vlastita izrada solarnih panela djelomično opskrbljuje građevine na sjevernoj strani Rječine. Time je glavna ideja održivog i zatvorenog kruga provedena ne samo prostorno-programski, već i infrastrukturno.
Stara tvornička hala Parafinke projektom DKC Hartera pretvara se u centar kreativnog poduzetništva, rada i proizvodnje, “kontroliranog farminga” kao ekološki najprihvatljivijeg i ekonomski najisplativijih načina poljoprivrednog uzgoja. Proizvodnja pive ‘Hartera’ od kvalitetne riječke vode i aeroponički uzgoj zdravih i funkcionalnih kultura u istoj vodi međusobno se nadopunjuju. Mogućnost jednostavnog pregrađivanja prostora omogućava postojećim malim i srednjim lokalnim poduzetnicima korištenje uvedene tehnologije i naseljavanje ovog prostora. Reciklažni kreativni centar omogućio bi radionice s biciklima, namještajem, elektronikom, razvojem inovativnih modela prijevoza u jedinstvenom coworking okruženju. Biodizel postrojenje sa skladištem omogućavalo bi razvoj patenta proizvodnje energije iz potrošnih ulja skupljenim u ugostiteljskim objektima na području Hartera i okolice, s proizvodnjom od 250L biodizela na sat. Unutar stare hale predviđena je izvedba audio-video studia u kojem bi se kontinuirano održavale edukacije i vježbe različitih oblika glazbe. Ovaj odjeljak je zamišljen za razvoj nove generacije DJ-a, elektroničara, cyber-tehničara i ostalih.
Veliko staro skladište krpa i kudelje za proizvodnju papira, u recentnoj prošlosti korišteno kao dvorana za koncerte i predstave, predviđa se kao centar izvedbenih umjetnosti. Naglasak ove građevine je na nezavisnoj izvedbenoj sceni koja za sada nema stalni prostor za probe izvedbenih umjetnosti. Konstruktivno vrlo stabilna, ali i fleksibilna, dvorana je podijeljena u 3 velike dvorane te je opremljena i montažnim teleskopskim tribinama jednostavnim za ručno upravljanje. Uz prostor izvedbe, uz nju se veže i dvoetažni prostor ispod svodova gdje prizemlje čini prostor koji opslužuje, dok se na katu nalaze uredi s komunikacijskom galerijom. Vremenska i sadržajna dinamika omogućit će daljnje širenje dvorane koja ima još 2 faze proširenja.
Mala dvorana Marganovo predviđena je ovim projektom u novi konferencijsko administrativni prostor. Ulazni hal male dvorane uključuje manji ugostiteljski prostor s potrebnim skladišnim i saniranim prostorom. Ovaj ugostiteljski objekt vezan je s privremenim šankom na terasi velike i male dvorane Marganovo. Na ulazni hal nadovezuje se manji prezentacijski i konferencijski prostor, koji se može koristiti za manje koncerte, okrugle stolove, edukacije itd. Nekadašnji stan i terasa ostaju uredskim montažnim prostorijama tako da je u svakom trenu zbog vremenskih i sadržajnih dinamika omogućena prenamjena i razmještaj. Terasa velike i male dvorane Marganovo zadržava svoju postojeću prostranost i koristi se ravnopravno za sadržaje koji mogu funkcionirati u nekondicioniranim uvjetima.
Stara stambena građevina na prostoru Marganovo, povijesno namijenjena stanovanju radnika i dijela uprave stare Tvornice papira, idealna je za suvremenu nadogradnju u smještaj budućih zaposlenika Društveno-kulturnog centra Hartera, kao i za stalni boravak, ili privremeni smještaj, umjetničkih rezidencija sudionika budućih edukativnih i kulturnih događanja. Za prostornu organizaciju iskorištena je već postojeća podjela prostora s centralnim hodnikom u dvije zgrade, gdje je svakoj sobi omogućeno danje svjetlo i vlastita kupaonica. Postignut je također dodatni smještajni kapacitet manjeg hotela-hostela sa cca 50 kreveta i 2 apartmana. Uz revitalizaciju građevina, posjed Peje Kovačevića koji se širi prema sjevernom brdu, obnavlja se u tradicijski vrlo relevantan toponim “bakarskih” vinograda. Poljoprivredna proizvodnja grožđa, te izrada vina i njegovih destilata “Hartera”, nadogradnja je ponudi ove građevine kao nove atraktivnosti, ali i obogaćenju škrtog krajolika kanjona Rječine.
